Priopćenje za javnost HZJZ-a povodom konferencije “Kako se može i kako se ne može inficirati virusom humane imunodeficijencije”

Priopćenje za javnost HZJZ-a povodom konferencije “Kako se može i kako se ne može inficirati virusom humane imunodeficijencije”

U Bjelovaru je 22. veljače 2018. godine na inicijativu i u organizaciji Gradskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku uz pokroviteljstvo Grada Bjelovara održana konferencija pod nazivom „Kako se može i kako se ne može inficirati virusom humane imunodeficijencije“ te je tom prigodom Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio priopćenje za javnost čemu se pridružuje i udruga HUHIV s namjerom edukacije što većeg broja građana, uključujući i stručnjake različitih profila te suzbijanja postojećih predrasuda i stigme povezanih s HIV pozitivnim statusom i životom s HIV-om općenito.

Prema podacima Registra za HIV/AIDS, u razdoblju od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do studenog 2017. godine zabilježeno je ukupno 1 521 osoba (1 341 muškaraca i 180 žena, podaci za 2017. god. su preliminarni) kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om, od čega ih je 496 (33 %) oboljelo od AIDS-a. U istom su razdoblju od HIV-a/AIDS-a umrle 262 osobe.

Prema preliminarnim podacima do studenog 2017. godine u Hrvatskoj je zabilježeno 85 novih dijagnoza infekcije HIV-om i AIDS-a 2017. godine (80 muškaraca i 5 žena), što je na razini prošle godine, te se nastavlja blag porast pojavnosti. Blagi porast pojavnosti dijelom je posljedica poboljšanog ranog otkrivanja bolesti. Od 85 slučajeva HIV-a/AIDS-a 2017. godine, kod 77 osobe (90 %) vjerojatni put prijenosa bio je spolni odnos između muškaraca (u 2016: 92 od 109), kod 7 osoba (8 %) spolni odnos između muškarca i žene (u 2016: 14 od 109) i u jednom slučaju (1 %) nije bilo moguće saznati put prijenosa.

Posljednjih se godina u Hrvatskoj godišnje bilježi prosječno 95 novodijagnosticiranih slučajeva infekcije HIV-om, što stopom od 21 na milijun stanovnika Hrvatsku svrstava među zemlje s niskom učestalošću infekcije HIV-om (59/1 milijun je prosjek za zemlje EU/EEA u 2016. g.).

Za prevenciju infekcije HIV-om kao i smanjenje te eliminaciju stigme i diskriminacije koja se povezuje s tom bolešću ključno je znanje i informiranje o relevantnim znanstveno potvrđenim činjenicama, uključujući i načine prijenosa HIV infekcije kao i situacije koje ne predstavljaju opasnost za druge.

HIV je virus koji pripada spolno i krvlju prenosivim infekcijama, oštećuje imunološki sustav i uzrokuje cjeloživotnu kroničnu bolest koja najčešće nema simptoma dugi niz godina. AIDS je krajnji stadij infekcije HIV-om koji, ako ne uslijedi liječenje navedene infekcije, nastaje zbog uništenja imunološkog sustava, kada se javljaju različite bolesti zbog oslabljenog imuniteta.

Prema epidemiološkim značajkama infekcije HIV-om, nositeljstvo HIV-a ne predstavlja rizik za druge osobe, osim u okolnostima spolnog kontakta bez zaštite ili izlaganja unosu zarazne krvi u krvotok, na primjer prilikom ovisnosti o intravenskim drogama uz uporabu nesterilnih tj. tuđih, već korištenih štrcaljki, igala i drugog pribora za injektiranje droga, te primanjem transfuzije zarazne krvi, krvnih pripravaka, organa ili sličnih pripravaka (zaraza preko transfuzije i sl. je gotovo uklonjena jer se provode sve potrebne mjere provjere i osiguranja kvalitete krvi, tkiva i dr.). Osim toga, HIV se može prenijeti sa zaražene majke na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja.

HIV se ne prenosi prilikom uobičajenih socijalnih kontakata, tj. rukovanjem, razgovorom, grljenjem, zrakom, hranom, vodom, ubodima ili ugrizima insekata ili životinja, dodirom s predmetima, zajedničkim korištenjem posuđa, pribora za jelo, čaša, ručnika, toaleta i sl.

Stoga nema potrebe ni zakonske obaveze reći okolini ili obavijestiti da je netko zaražen HIV-om (osim spolnom partneru ili partnerici u skladu s uputama nadležnog liječnika koji liječi i savjetuje pacijenta). Otkrivanje tog podatka i njegovo širenje izvan preporuka i potreba u sklopu liječenja i skrbi za pacijenta ili drugih potreba propisanih zakonom je nedozvoljena povreda ljudskih prava i privatnosti oboljelog te kršenje liječničke i profesionalne tajne. Podatak o HIV statusu povjerljiv je i oboljeli ili njegov roditelj/staratelj/zakonski skrbnik ima pravo sam odlučiti o tome žele li i koga će eventualno u radnoj i socijalnoj okolini izvijestiti. Pacijent ima pravo na zaštitu privatnosti i svatko tko je u profesionalnom radu saznao ili imao mogućnost uvida u informacije o zdravlju pacijenta, dužan je pridržavati se načela tajnosti i povjerljivosti podataka i čuvati ih kao profesionalnu tajnu sukladno Zakonu o zaštiti tajnosti podataka (NN 108/96), Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 82/13), Zakonu o liječništvu (NN 121/01, 117/08), Zakonu o zaštiti prava pacijenata (NN 169/04), Zakonu o sestrinstvu (NN 121/03, 117/08, 57/11), Kaznenom zakonu (NN 110/97, NN 144/12, NN 56/13) i Kodeksu medicinske etike i deontologije.

Sukladno odredbama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09), njegovim podzakonskim propisima i drugim propisima iz oblasti zdravstva, osim standardnih mjera zaštite od bolesti koje se prenose krvlju, za zdravstveno osoblje nisu propisani posebni postupci u postupanju s osobama inficiranih HIV-om prilikom dijagnostike, liječenja i skrbi.

Do zaraze HIV-om ne može doći pregledom kod liječnika, dijagnostičkim ni terapeutskim postupcima ako se pridržava načela i postupaka standardne zaštite zdravstvenih djelatnika na radu (kojih se zdravstveni djelatnici moraju pridržavati uvijek, bez obzira na zdravstveno stanje pacijenta u odnosu na HIV ili infekciju drugim krvlju prenosivim virusima).

Osoba inficirana HIV-om najzaraznija je u prvoj fazi zaraze HIV-om, kad se u krvi nalazi velika količina virusa i kada osoba najčešće ni sama još ne zna da je zaražena. Osobe inficirane HIV-om koje redovito uzimaju terapiju i koje su pod redovitim liječničkim nadzorom su manje zarazne.

Redovito provođenje kontrole i antiretrovirusnog liječenja kod oboljelih osoba smanjuje zaraznost. Američki centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) su službeno potvrdili postojanje dokaza iz istraživanja da osobe oboljele od infekcije HIV-om koje redovito uzimaju terapiju i imaju nemjerljivu količinu virusa u krvi najmanje šest mjeseci praktički nisu zarazne za svoje spolne partnere prilikom nezaštićenog spolnog odnosa.

Osim toga, sve osobe inficirane HIV-om koje su uključene u liječenje i skrb (u Hrvatskoj se liječenje provodi u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu) u sklopu cjelovite skrbi upoznate su sa značajkama infekcije HIV-om i educirane i savjetovane o načinu života, osobnoj higijeni, odgovornom spolnom ponašanju u cilju čuvanja vlastitog zdravlja i prevencije širenja bolesti.

Osoba inficirana HIV-om ne predstavlja rizik za širenje bolesti među drugim osobama u radnoj okolini – djelatnicima ili korisnicima/štićenicima te institucije u uobičajenim društvenim kontaktima i uobičajenim i propisanim uvjetima i aktivnostima obavljanja svoje profesionalne djelatnosti.

Nadalje, Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08) zabranjena je diskriminacija osobe na temelju zdravstvenog stanja, te osoba oboljela od infekcije HIV-om može ostvariti sva prava sukladno zakonskim propisima, ako su ispunjeni propisani uvjeti.

Napominjemo da se sve navedeno odnosi i na virusne hepatitise B i C, s obzirom da su epidemiološke značajke prijenosa i zaštite jednake kao i kod infekcije HIV-om.

Budući da se u javnosti najviše rasprave vodi oko situacija ranjavanja i mogućeg kontakta s tuđom krvi, potrebno je istaknuti da se, u slučaju da se površina kontaminira krvlju ozlijeđene osobe, tako onečišćena površina treba čistiti u rukavicama i to tako da se krv najprije ukloni ubrusima (papirnatim) ili drugim upijajućim sredstvom, a zatim površina opere dezinfekcijskim sredstvom (na primjer 1:10 razrijeđenim 5 % Na-hipokloritom ili varikinom), te po završetku rukavice bace. Ranu treba pravilno zbrinuti pružajući prvu pomoć uz rukavice na rukama, a poslije upotrebe je rukavice potrebno baciti. Ranu (ne i sitne oguljotine i zanoktice) treba pokriti zavojem i flasterom. U slučaju ozbiljnog krvarenja, treba odmah zaustaviti krvarenje; nikako ne treba odgađati pružanje pomoći zbog nedostatka primjene mjera zaštite odnosno rukavica. Dodir krvi ili drugih tjelesnih tekućina s neoštećenom kožom ne predstavlja rizik za zarazu HIV-om.

Cijelo Priopćenje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo možete pročitati ovdje:

https://www.hzjz.hr/priopcenja-mediji/priopcenje-za-javnost-hrvatskog-zavoda-za-javno-zdravstvo-povodom-konferencije-kako-se-moze-hiv-om/
Smjernice za postupanje kod izloženosti virusima koji se prenose krvlju: http://www.hed-hlz.com.hr/sadrzaj/publikacije/HED_smjernice_za_ubodne_incidente.pdf
Smjernice za zaštitu prava i poboljšanje društvene uključenosti oboljelih od infekcije HIV-om u Hrvatskojhttps://huhiv.hr/smjernice-za-zastitu-prava-i-poboljsanje-drustvene-ukljucenosti-oboljelih-od-infekcije-hiv-om-u-hrvatskoj/