Dilema

Ovo je moja priča, moja dilema, moje razmišljanje: o svijetu u kojem živim, o bolnoj istini, ljudskoj humanosti, liječnickoj etici i njihovoj Hipokratovoj zakletvi; o ljudskim strahovima, predrasudama, o needuciranosti i nedostatku osnovne ljudske osobine, suosjećanja i savjesti. Želja mi je da se što manje vas nađe u ovoj prici. Da ne morate okrenuti glavu, pocrvenjeti, ili jednostavno pogledom preskočiti ovaj dio teksta. Volio bih probuditi savjest kod onih koji su neposredno vezani uz ovu priču. Probuditi ono ljudsko u nama, milost i ljubav čovjeka prema čovjeku. Ovo je moja priča, možda na izgled optužujuća i teška, ali iskrena. Namjera ove priče nije da sudim drugima, kao što drugi sude meni.’,’ Jer možda se ova bolest nije trebala zvati AIDS, možda je mogla dobiti drugo ime npr. Magdalena. Magdalena, koju su smatrali grešnicom i željeli je kamenovati. U vašoj je ruci kamen! I imate tri mogucnosti: 1. da ga bacite na mene (što možda nije u redu, jer možda i vi imate svoj “grijeh”), iako bolest nije grijeh. Ali ste se barem očitovali! 2. Da mi priđete i priznate me kao ljudsko biće. 3. Ili da jednostavno okrenete glavu i ignorirate. Od ove tri solucije, treća je najteža. Posebice kad se radi o osnovnom pravu na život, tj. izravnoj pomoći u zdravstvenoj njezi. Mnogi su bolni primjeri nas bolesnika, u kojima smo odbijani od zdravstvenih radnika. I to u vrlo teškim slučajevima, gdje su pacijenti nakon samog kirurškog zahvata bili doslovno isti dan otpušteni kući, do porodilja koje su nakon poroda bile deportirane u drugu bolnicu. Pa do odbijanja liječnika opće prakse da uopće prihvate brigu o zdravstvenoj skrbi takvog bolesnika. Moja priča odnosi se na pružanje stomatološke zdravstvene zaštite, upornom traženju stomatologa, često puta vrlo neugodnog i ponižavajućeg. Uglavnom, u roku ovih pet godina, moji problemi sa zubima postaju sve veći. Na početku trećeg tisućljeća, uz toliki napredak civilizacije, a time i medicine, uz primarno pravo na zdravstvenu pomoć i liječenje (kao osnovnog prava na život) primoran sam trpjeti bol, strahovati od moguće gangrene, svih mogućih infekcija i tko zna od kojih sve mogućih posljedica. Na početak svoje priče stavio sam riječ dilema (iako je zapravo kod mene nema). Dovoljan dokaz za to je moje priznanje bolesti obitelji, rodbini, prijateljima, liječniku (koji me je teškom mukom primio). Sve do trenutka kada sam, poslije teške prometne nesreće, ležeći u lokvi krvi na smrznutom asfaltu, usred zime… Obavijestio sam dežurnu liječnicu iz kola Hitne pomoći koja me je trebala pregledati. Želio bih time otkloniti sumnje u dilemu jer kod mene je nije bilo ni u jednom trenu! Moja je prva misao bila kako moram zaštititi ljude koji dolaze sa mnom u kontakt.  Ali postavlja se pitanje. Ako se svi zdravstveni radnici moraju držati osnovnih pravila zaštite (u pružanju liječničke pomoći), napose kod krvarenja, jer znamo da postoje i druge zarazne bolesti koje se prenose krvlju. Zbog čega liječnici, a time mislim i na stomatologe, uporno odbijaju primiti HIV bolesnika? Je li to pitanje nedovoljne educiranosti ili se u njihovim ambulantama ne provodi adekvatna zaštita i sterilizacija (čime je otvoren put i drugim zaraznim bolestima) ili imamo simptom guranja glave u pijesak? Zar nije dovoljno etično od mene, napose i humano, da ne želim ugroziti zdravlje drugih? Samim priznanjem o vrsti svoje bolesti, ja nemam dilemu! Ali zato nemam ni stomatologa, već pet godina!  Kaže se da smo svi različiti, kao svako zrno pijeska pod kapom nebeskom. Zato bih volio da razmislite o ovom: što ako pacijent koji boluje od bilo koje bolesti nema takve visoke moralne standarde, dođe u stomatološku ambulantu i zataji svoju bolest? Razmišljaju li o tome naše zdravstvo, naši liječnici? I ne radi li se time presedan u poimanju etike! Jer taj bolesnik neće biti doveden u razne neugodne, mučne i ponižavajuće situacije. Za razliku od onoga koji zapravo želi zaštiti kako sebe tako i druge. Ovo je moja priča! Možda vas podsjeća na nešto iz dalekog djetinjstva? Neku bajku koja možda i nije bajka. Mene ona podsjeca na DJEVOJČICU SA šIBICAMA. U kojoj ona moli prolaznike da kupe njene šibice, o kojima ovisi nastavak njenoga života. Ali ljudi prolaze i nitko ih ne želi kupiti, zbog čega ona na kraju umire. Ako ste zaboravili što je poanta ove bajke, možda se sjetite da je to savjest ! I pitanje – je li nam savjest čista? Moja će zasigurno biti, a vaša?!