Potaknuti člankom naslova „Otkriven izvor kobne zaraze; Ovaj je čovjek zaustavio snimanje pornofilmova! Lažirao je nalaz sifilisa!“ gospođe Goranke Jureško, objavljenog u Jutarnjem listu 02. rujna 2012. godine obraćamo se s komentarom na dio njegovog sadržaja.
U članku se između ostalog navode riječi epidemiologinje, prof. dr. Ire Gjenero Margan, voditeljice Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo: „Imamo dobru situaciju čak i s HIV-om, i godišnje se bilježi oko 15 do 20 novih slučajeva. S davateljima krvi godišnje se testira oko 300.000 osoba na HIV, uzročnik AIDS-a“.
HUHIV se kao Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa godinama zalaže za unaprjeđenje sustava savjetovanja i testiranja na krvlju prenosive bolesti u Hrvatskoj. Stoga bismo željeli komentirati izjavu uvažene epidemiologinje prof. dr. sc. Ire Gjenero Margan koja se odnosi na godišnji broj testiranih na HIV kao i broj novootkrivenih osoba zaraženih HIV-om u Hrvatskoj.
Kao što smo pisali u posljednjem broju našeg biltena u članku naslova „Hoće li krvlju prenosive zarazne bolesti pobijediti postojeće programe edukacije, prevencije i probira populacijskih skupina izloženih riziku zaraze?“ (odlomak naslova „Zadovoljavaju li nas preventivni programi odnosno programi probira“) postoje brojni preventivni i edukacijski programi u svijetu i kod nas kojima se nastoji smanjiti širenje krvlju prenosivih zaraznih bolesti no za sada bez većeg uspjeha. Stručnjaci širom svijeta očekuju nastavak njihovog širenja i povećanje broja oboljelih.
U Hrvatskoj je sustav javnog zdravstva organizirao mrežu educiranih profesionalaca širom zemlje koji svim osobama, a poglavito onima s rizikom zaraze mogu pomoći savjetima i na taj način spriječiti širenje zaraze, ali je na žalost godišnji broj testiranih osoba u toj mreži od njezinog osnutka 1993. godine pa do danas ostao vrlo malen.
Problem nelagode populacijskih skupina s rizikom zaraze od krvlju prenosivih zaraznih bolesti zbog potrebe odlaska u službene zdravstvene ustanove radi testiranja i savjetovanja u svijetu je odavno prepoznat kao jedan od glavnih razloga neuspjeha programa sprječavanja širenja ovih bolesti. Težište savjetovanja i testiranja stoga je premješteno iz zdravstvenih ustanova na teren, u zajednicu. Jedino se tako organiziranim programima prevencije i probira može uspješno povećati obuhvat osoba s rizikom zaraze HIV-om. U Hrvatskoj su terenski programi prevencije i probira u zajednici na žalost iznimno rijetki.
Iako Hrvatska prema sadašnjim pokazateljima spada u zemlje s niskom prevalencijom HIV-a, činjenica je da je dohvatnost osoba s rizikom zaraze programima prevencije i probira vrlo mala. Iz navedenog se može zaključiti kako ne postoji potpuni uvid u pravu epidemiološku sliku zaraze HIV-om u Hrvatskoj. Iako je posljednjih godina provedeno nekoliko epidemiološki ispitivanja s ciljem utvrđivanja učestalosti zaraze HIV-om među pripadnicima populacije s rizikom zaraze HIV-om treba istaknuti kako su navedena ispitivanja obuhvatila minoran broj osoba s tim rizikom.
To je i glavni razlog našeg reagiranja jer bi se iz riječi uvažene epidemiologinje, profesorice Gjenero Margan („godišnje se testira oko 300.000 osoba na HIV“) moglo zaključiti kako je situacija s testiranjem i savjetovanjem populacijskih skupina s rizikom zaraze HIV-om u Hrvatskoj odlična. Istina je na žalost potpuno suprotna. Iako profesorica Gjenero Margan navodi da broj testiranih obuhvaća i uzorke krvi dobrovoljnih davatelja smatramo kako je vrijedno detaljnije protumačiti navedenu konstataciju i prezentirati točniju statistiku.
Ukratko, na službenim stranicama HZJZ-a (www.hzjz.hr/epidemiologija/hiv_cent.htm ) se navodi sljedeća informacija: „Od 2003. do kraja 2011. godine centri/savjetovališta su pružila 32.534 individualnih savjetovanja za 17.780 korisnika, a 17.272 osoba testiralo se na HIV (u tom razdoblju utvrđeno je 144 pozitivnih nalaza)“. Iz objavljene informacije se lako može zaključiti kako se u mreži centara za HIV testiranje i savjetovanje HZJZ-a koji se nalaze u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Puli, Dubrovniku, Korčuli, Osijeku i Slavonskom Brodu godišnje prosječno testira manje od 2 tisuće pripadnika populacija s rizikom zaraze HIV-om.
Ako gore navedenom broju dodamo i pretpostavljeni broj osoba s rizikom zaraze HIV-om koji su testirani izvan mreže centara HZJZ-a, u drugim zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj, ukupan broj testiranih osoba s rizikom zaraze HIV-om iznosi oko 3.000 – 4.000 godišnje. To je stotinu puta manji broj testiranih u usporedbi s podatkom profesorice Gjenero Margan. Razlika nastaje pribrajanjem testiranih uzoraka krvi dobrovoljnih davatelja broju testiranih osoba s rizikom zaraze HIV-om.
Važno je naglasiti kako dobrovoljni davatelji krvi ne spadaju u užu populacijsku skupinu osoba izloženih riziku zaraze krvlju prenosivim zaraznim bolestima. Dobrovoljni davatelji krvi nisu osobe koje svoj uzorak krvi primarno daju da bi provjerile jesu li zaražene krvlju prenosivim zaraznim bolestima. Naravno da se i među davateljima krvi mogu naći osobe zaražene krvlju prenosivim zaraznim bolestima no to je i razlogom obaveznog testiranja svih uzoraka donirane krvi. Dobrovoljni davatelji su često osobe koje niz godina daju krv te im je između ostalog HIV status jako dobro poznat. Nerijetko daju krv i više puta godišnje što znači da ukupan godišnji broj testiranih uzoraka krvi na HIV dobrovoljnih davatelja može sadržavati više nalaza jedne te iste osobe.
Stoga je jedini relevantni podatak na temelju kojeg je moguće govoriti o stvarnom uvidu u epidemiološku sliku zaraženosti HIV-om i o uspješnosti programa prevencije i ranog otkrivanja HIV-a broj testiranih i savjetovanih osoba s rizikom zaraze HIV-om. U Hrvatskoj se radi o osobama testiranim u mreži centara HZJZ-a ili drugim zdravstvenim ustanovama kako bi saznale svoj status zaraženosti HIV-om nakon jednog ili više mogućih rizičnih događaja. Koliko je taj program uspješan govore sljedeći podatci. Pretpostavlja se da u gradu Zagrebu živi najmanje 50.000 osoba s rizikom zaraze HIV-om. Na području cijele Hrvatske živi najmanje 200.000 osoba s rizikom zaraze HIV-om. Godišnje se u najboljem slučaju testira 2% te populacije odnosno najviše 4.000 ljudi. Ova jednostavna matematika govori o stvarnom uvidu u epidemiološku sliku zaraze HIV-om u Hrvatskoj.
Iako je u stručnim krugovima broj testiranih osoba s rizikom zaraze HIV-om dobro poznat, u javnost se često izlazi s nedovoljno jasnim podacima. Još jednom naglašavamo kako je prema današnjim saznanjima Hrvatska zemlja s niskom prevalencijom HIV-a, ali zasluge za takvo stanje zasigurno ne pripadaju uspješnim programima testiranja i savjetovanja što na žalost potvrđuju navedene brojke.
Također, treba naglasiti da broj novootkrivenih osoba zaraženih HIV-om postepeno raste iz godine u godinu dok se broj testiranja osoba s rizikom zaraze lagano smanjuje. Godišnji broj novotkrivenih osoba zaraženih HIV-om već je sada prosječno tri puta veći od broja kojeg spominje profesorica Gjenero Margan u navedenom članku. Postavlja se pitanje što možemo očekivati u razdoblju od sljedećih 5 do 10 godina.
Upravo stoga HUHIV smatra kako treba znatno unaprijediti sustav savjetovanja i testiranja razvojem učinkovitih programa prevencije i probira u zajednici jer se jedino na taj način može dobiti prava slika stanja i na vrijeme poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo moguće širenje zaraze.
U posljednjem broju našeg biltena detaljno smo obradili ovu temu uključujući i ostale izazove na koje bi u Hrvatskoj trebalo odgovoriti kako bi programi prevencije i probira u zajednici bili učinkoviti i uspješni jednom kada se rutinski počnu provoditi. Nadamo se da će se preduvjeti za početak njihovog provođenja što prije osigurati.
Udruga HUHIV
Loading ...
