(engl. needle exchange) – organiziranje besplatne i anonimne podjele šprica i igala za potrebe intravenskih korisnika droge te zaprimanje i uništavanje upotrijebljenih šprica i igala u "drop-in" centrima ili mobilnim jedinicama.

Sve što se desilo u mom životu, unatrag nekoliko godina, bila je sreća. Možda ovako izgleda jako glupo, jadno, patetično, ali istina je.

Ovo je moja priča. Već tri mjeseca sam HIV pozitivan. Od dana kada sam saznao, pa sve do danas, moj stav je ostao pozitivan prema životu i svemu što on donosi.

Mislim da ne postoji univerzalni odgovor na pitanje kako živjeti s HIV-om. Kao ni za mnoge druge, najteže situacije u životu. Otkad sam saznao da sam HIV+ i još uvijek me ta misao progoni svaki dan.

Već oko petnaest godina HIV infekcija prisutna je kod nas, registrirana i službeno se vrši testiranje na tu bolest.

Da li hrvatski HIV i AIDS pacijenti moraju zbog neprofesionalnog pristupa poslu zauvijek ostati slijepi? Odgovor je NE. Gospodin Željko S. ima 59 godina i s obitelji živi u malom gradicu u Istri.

Obolio sam jednog proljeća. Kada se sada osvrnem iza sebe čini mi se sve kao san; ružan san. Odjednom sam iz mirnog, bezbrižnog života bačen u sam pakao.

Ovo je moja priča, moja dilema, moje razmišljanje: o svijetu u kojem živim, o bolnoj istini, ljudskoj humanosti, liječnickoj etici i njihovoj Hipokratovoj zakletvi; o ljudskim strahovima, predrasudama, o needuciranosti i nedostatku osnovne ljudske osobine, suosjećanja i savjesti.

Želja mi je da svojim iskustvom kao HIV oboljeli u prvom redu pomognem onima koji su se našli u istoj situaciji i da ako mogu istinom srušim neke tabue vezane za HIV. Testirao sam se 1994. iz razloga što sam pripadao rizičnoj populaciji.

HIV-bolest je od samog početka predstavljala pošast koja nije nikoga mimoišla. Suočili smo se s eksplozijom bolesti koja je nastavila harati i izvan okvira usko ograničenih društvenih skupina.