Što je hepatitis C

Hepatitis C ili HCV je krvlju prenosiv virus koji ima šest glavnih genotipova koji se označuju brojevima od 1 do 6.

HCV ulazi u tijelo putem izravne izloženosti zaraženoj krvi. Virus napada stanice jetre te se u jetri razmnožava. HCV uzrokuje upalu jetre i ubija stanice jetre. Do 80% ljudi inicijalno zaraženih HCV-om postaju kronično zaraženi HCV-om, odnosno, organizam se u 80% ljudi ne uspijeva sam unutar šest mjeseci riješiti virusa. Većina ljudi s kroničnim HCV-om nema simptome i vodi normalne živote. Međutim, kod 10-25% osoba s kroničnim HCV-om bolest napreduje tijekom perioda od 10 do 40 godina i može dovesti do ozbiljnog oštećenja jetre, ciroze jetre i raka jetre.

Danas je HCV vodeći razlog transplantacije jetre u SAD-u. Trenutno ne postoji cjepivo ili lijek, ali postoje različiti tretmani koji mogu ili u potpunosti uništiti virus ili usporiti progresiju bolesti.

Jetra i hepatitis

Jetra je najveći unutarnji organ koji se nalazi iza prsnog koša na desnoj strani abdomena.

Jetra je odgovorna za 500-tinjak vitalnih funkcija. Procesira sve što jedemo, udišemo ili apsorbiramo kroz kožu. Jetra pretvara supstance koje jedemo i pijemo u energiju i građevni materijal mišića, proizvodi hormone, čimbenike zgrušavanja i imunološke čimbenike. Skladišti mnoge vitamine, minerale i šećere za kasniju upotrebu. Stanice jetre proizvode žuč koja je potrebna za razgradnju hrane i apsorpciju nutrijenata. Jetra detoksicira supstance koje su štetne za organizam. Može se regenerirati te se ¾ jetre mogu regenerirati u periodu od nekoliko tjedana.

Hepatitis predstavlja upalu jetre koja može biti uzrokovana virusima, toksičnim kemikalijama, drogama ili drugim faktorima. Najčešći oblici virusnog hepatitisa su hepatitis A (HAV), hepatitis B (HBV) i hepatitis C (HCV). Poveznica ta tri virusa je u tome što utječu na jetru.

Prijenos i prevencija HCV-a

Načini prijenosa

HCV se prenosi direktnim krvnim kontaktom. Putevi prijenosa uključuju dijeljenje rekvizita za intravensko i neintravensko konzumiranje droga (igle, kuhala, slamki, lula i sl.). Korištenje ne-sterilnih igala za tetoviranje, piercing i akupunkturu također mogu dovesti do zaraze HCV-om. Dijeljenje osobnih predmeta poput britvica, četkica za zube ili rašpica za nokte manje su vjerojatna, ali moguća ruta za prijenos HCV-a.

Prije 1992. godine mnoge osobe su se zarazile putem transfuzije krvi i krvnih pripravaka i tek je te godine postao dostupan prvi pouzdani test na HCV. Otada se sva krv provjerava i rizik za zarazu HCV-om je 1 zaražena jedinica krvi na 2 milijuna jedinica transfuzijske krvi.

Manji postotak heteroseksualnih osoba se HCV-om zarazi putem nezaštićenog spolnog odnosa. Među rizičnim skupinama ljudi (homoseksualni i biseksualni muškarci, seksualni radnici, ljudi koji često mijenjaju spolne partnere, ljudi koji imaju neku spolno prenosivu bolest) seksualni put prijenosa nešto je češći.

Zdravstveni djelatnici u riziku su od zaraze HCV-im zbog ubodnih incidenata i neizbježnih situacija koje mogu rezultirati izravnim kontaktom sa krvlju zaražene osobe.

Prijenos s majke zaražene HCV-om na dijete tijekom poroda je 4-5%. Da li će doći do zaraze ili ne ovisi o prisustvu visokih razina virusa HCV-a u majčinoj krvi. Majke koje imaju koinfekciju HCV-a i HBV-a vjerojatnije će prenijeti HCV na dijete. Neke studije pokazuju kako se virus nalazi i u mlijeku dojilja, ali se samo dojenje smatra sigurnim.

Kod 10% pojedinaca izvor zaraze je neodređen.

HCV se ne prenosim uobičajenim međuljudskim kontaktima kao što je kihanje, kašljanje, grljenje, dijeljenje pribora za jelo ili čaša za piće.

Prevencija HCV-a

Neke od mjera predstrožnosti koje je moguće poduzeti kako ne bi došlo do zaraze HCV-om je nedijeljenje pribora za konzumaciju droga, britvica, četkica za zube, škarica za nokte, rašpica za nokte ili nekih drugih predmeta koji mogu doći u kontakt sa krvlju. Treba voditi računa da su instrumenti za tetoviranje, piercing i akupunkturu sterilni. Sve posjekotine i rane trebale bi biti prekrivene.

Iako se spolni put prijenosa čini rijedak, rizik se može smanjiti upotrebom kondoma. Ukoliko je žena zaražena HCV-om treba izbjegavati spolne odnose tijekom mjesečnice. Dentalna higijena može spriječiti krvarenje desni koje predstavlja još jedan mogući način prijenosa.

Progresija HCV-a

Nakon izlaganja HCV-u – window period obično traje 2-26 tjedana. Inicijalna faza HCV-a naziva se akutnom infekcijom. Akutni HCV obično se razriješi nakon 2-12 tjedana. Međutim, oko 75% osoba inicijalno zaraženih HCV-om ne očisti virus iz tijela i postaju kronično inficiranima. Većina ljudi s kroničnim HCV-om nema simptoma i vodi relativno normalan život. Ali u 10-25% ljudi, bolest napreduje u periodu 10-40 godina. Kronična HCV infekcija može dovesti do oštećenja jetre, razvoja fibroznog tkiva u jetri (fibroze), nakupina masnih naslaga, ciroze jetre i raka jetre. U teškim slučajevima pacijentu može biti potrebna i transplantacija jetre.

Simptomi HCV-a

Mnogi ljudi imaju nekoliko simptoma ili uopće nemaju simptoma tijekom akutne faze HCV infekcije. Većina ljudi s kroničnim HCV-om također nema simptome i vode relativno normalne živote. Međutim, ostali mogu imati simptome slične blagoj prehladi uključujući mučninu, slabost, temperaturu, glavobolje, gubitak apetita, bolove u trbuhu i bolove u mišićima i zglobovima. Tijekom vremena (često godine ili dekade) ljudi s kroničnim HCV-om mogu razviti različite simptome povezane s oštećenjem jetre. Kronični HDV povezan je s nizom različitih, ali povezanih stanja.

 

Simptomi HCV-a

Dijagnostika HCV-a

HCV testovi na antitijela

HCV ELISA

HCV ELISA je jednostavan krvni test koji detektira prisustvo antitijela na HCV. Pozitivan HCV test na antitijela znači da je osoba bila zaražena u nekom trenutku. Međutim, potrebno je napraviti HCV RNA test ili odrediti viremiju kako bi se vidjelo da li je osoba trenutno zaražena HCV-om.

Brzi HCV testovi na antitijela

Brzi HCV test na antitijela je test kod kojeg prikupljanje i procesiranje uzorka daje rezultat kroz 20 minuta.

Određivanje viremije

Pojam viremija označava broj kopija virusa HCV-a koji cirkuliraju krvotokom, a najčešće se određuje HCV RNA PCR testom.

Određivanje viremije je potrebno za potvrđivanje aktivne HCV infekcije, za predviđanje odgovora na tretman i kao pokazatelj učinkovitosti lijekova tijekom tretmana. Povezanost između viremije i progresije bolesti još nije uspostavljena.

Određivanje genotipa

Testovi za određivanje genotipa koriste se za određivanje koji tip virusa HCV-a određena osoba ima. Ta informacija vrlo je korisna pri donošenju odluka o tretmanu kao npr. koliko lijekova koristiti, koliko bi tretman trebao trajati, koji tip lijekova koristiti i vjerojatnost pozitivnog odgovora na tretman.

Biokemijski/funkcionalni testovi jetre

Postoje različiti krvni testovi koji se koriste za procjenu rada jetre. Najčešće mjere su ALT (alanin aminotransferaza), AST (aspartat aminotransferaza). ALT i AST su enzimi koji jetra ispušta u krvotok kada je oštećena. Često su povišeni kod osoba s HCV infekcijom.

Mnoge osobe s HCV-om imaju blago do umjerenu povišenu razinu tih enzima koji su često prva indikacija zaraze. Druge mjere uključuju ALK (alkalna fosfataza) i GGT (gama-glutamil transpeptidazu). Abnormalne razine tih enzima mogu ukazivati na cirozu ili blokadu žučovoda ili neku drugu abnormalnost. Dodatno, liječnik može izmjeriti protrombinsko vrijeme – za otkrivanje poremećaja zgrušavanja krvi i razinu bilirubina. Bilirubin je pigment koji često prisutan u krvi ljudi s upalom jetre.

Biopsija jetre

Biopsija je mjera ozbiljnosti upale, količine ožiljnog tkiva i općeg zdravlja jetre. Također, može služiti za određivanje da li je nekoj osobi potreban tretman.

Prevela i prilagodila Marija Kavić, mag.psih.