Na međunarodnom sastanku specijalista sa područja HIV/AIDS-a podržan je plan za promicanje ranijeg dijagnosticiranja HIV infekcije u Europi, kako bi se smanjio broj osoba sa uznapredovalom bolešću te broj smrtnih slučajeva u Europi.
2007. godine održana je konferencija o HIV-u na području Europe kojoj su prisustvovale brojne organizacije koje se bave ovim problemom: Copenhagen University AIDS Programme, WHO Europe, Aids Action Europe, The European AIDS Clinical Society, The European AIDS Treatment Group te brojne druge organizacije uključene u borbu protiv ove bolesti te je zaključeno da je potrebno poduzeti sljedeće mjere:
– dati na znanje da je rano otkrivanje statusa i rani početak uzimanja terapije vrlo bitan u poboljšanju života HIV+ osoba te za smanjenje mogućnosti transmisije
– preciznije procijeniti broj nedijagnosticiranih osoba
– povećati dostupnost i mogućnosti testiranja
– uključiti neophodne političke, financijske i ljudske resurse potrebne za implementaciju
– primijeniti praćenje rezultata testiranja u svim zemljama
Procjenjuje se da oko 35% HIV+ osoba u Europskoj Uniji ne zna svoj HIV status što je približno 250000 ljudi. U široj europskoj regiji koja uključuje i Rusiju i Ukrajinu taj se broj penje na 1,2 miliona osoba.
Također je procijenjeno da u Zapadnoj Europi živi 16000 HIV+ osoba koje nisu upoznate sa svojim HIV statusom i kojima je potrebna terapija jer im je broj CD4 stanica manji od 200. predviđa se da će do 2009. godine 10000 osoba preminuti zbog posljedica prekasnog dijagnosticiranja infekcije, a u široj europskoj regiji taj bi se broj mogao popesti i na 120000 do kraja 2009. Kada bi svim tim osobama pozitivan HIV status bio ustanovljen te kada bi počeli uzimati antiretrovirusnu terapiju , najmanje 90000 života moglo bi biti spašeno, procjenjuje se. Smatra se i da bi ranije dijagnosticiranje i tretmani mogli imati značajan utjecaj na broj novooboljelih.
Kasni početak terapije zbog dijagnosticiranja bolesti u njenom kasnom stadiju, kada je nužno započeti terapiju, variraju u raznim dijelovima Europe i raznim rizičnim skupinama.
– 22% MSM populacije u Velikoj Britaniji prekasno otkrije svoj status, kao i 47% heteroseksualnih muškaraca
– u Francuskoj je ustanovljeno da se postotak osoba koje prekasno započnu sa liječenjem nije smanjio između 1997-2005. godine te i dalje iznosi približno 35%; isto tako, ni preživljavanje osoba koje kasno započnu sa terapijom nije se povećalo, unatoč velikom broju novih lijekova
– nova studija provedena u Italiji pokazala je da je HIV dijagnosticiran prekasno kod 37% bolesnika, što je dokazano razvojem neke oportunističke bolesti u periodu kraćem od 6 mjeseci nakon dijagnosticiranja pozitivnog HIV statusa; slični su postoci ustanovljeni i u ostalim zapadnoeuropskim zemljama
Stručnjaci se slažu da su ove brojke vrlo zabrinjavajuće s obzirom na to da sa terapijom treba započeti što ranije da bi omogućila dobre rezultate
Važeće smjernice (koje će početkom 2008. biti obnovljene) preporučuju da je potrebno započeti sa terapijom prije nego što broj CD4 stanica padne ispod 200, no nedavno objavljene smjernice European AIDS Clinical Society preporučaju da se sa terapijom započne već kod 350 CD4 stanica po ml krvi.
Kada bi se taj prag uveo kao važeća smjernica, broj osoba sa prekasnom dijagnozom porastao bi sa 33% na 57%.
Prepreke za ranije dijagnosticiranje
Zašto je kasno dijagnosticiranje toliki problem čak i u najboljim svjetskim zdravstvenim sustavima, s obzirom na to da je terapija vrlo učinkovita i mnogo se lakše podnosi nego prije?
Jedan od razloga je taj što ljudi često smatraju da HIV infekcija pogađa samo pojedince sa velikim brojem spolnih partnera i ne smatraju da su i 1 ili 2 partnera godišnje izvor rizika. No, i taj broj kroz godine raste, dajući mnogo više prilika za infekciju.
Problem je i u tome što heteroseksualci još uvijek ne smatraju da su i oni izloženi riziku, dok MSM populacija te ljudi sa područja Afrike odgađaju testiranje iz straha ili pomanjkanja informacija o dostupnosti učinkovite terapije.
Za afričku populaciju barijere su vrlo velike. Za sve pojedince koji žive u malim usko povezanim zajednicama te se na njih oslanjaju kao na izvor emotivne i financijske potpore, strah od mogućnosti da budu izbačeni iz zajednice dovoljan je razlog da odustanu od testiranja.
Ostali problemi koji se često navode su nedostatak prava na besplatno zdravstveno osiguranje ili nedostatak informacija o dostupnom zdravstvenom osiguranju. Mnogi su pojedinci i zabrinuti povjerljivošću rezultata testa.
Moguća rješenja
Za mnoge, najveća prepreka je ta što im mogućnost testiranja nikad nije bila ponuđena. U Velikoj Britaniji, pojedincima koji nisu darivatelji krvi, nemaju dijete ili nisu nikada posjetili kliniku za spolno prenosive bolesti, testiranje na HIV nikad nije bilo ponuđeno iako su možda bili izloženi riziku.
U SAD-u, predstavnici javnog zdravstva pokušavaju povećati brzinu dijagnosticiranja HIV-a rutinskim testiranjem odraslih osoba barem jednom, najvećim dijelom kroz primarnu zdravstvenu zaštitu, no isto tako i testiranjem u hitnim službama i pri prijemu u bolnicu. Osobe sa visokorizičnim ponašanjem uključujući i MSM populaciju potiču se na godišnje testiranje.
No, u Europi postoji velika sumnja da bi ovakav pristup mogao biti jeftin ili ostvariv.
Umjesto toga, europski stručnjaci pokušavaju se složiti oko liste indicirajućih stanja koja bi trebala uputiti na HIV testiranje u općoj populaciji, uključujući spolno prenosive bolesti, tuberkulozu, limfom, hepatitis B ili C, limfadenopatiju i ostala stanja vezana uz AIDS.
Ovaj korak potaknut je sviješću o tome da su ljudi kojima je HIV kasno dijagnosticiran, često posjećivali liječnike opće prakse sa problemima koji bi mogli dati povod za sumnju. Ipak, širi spektar bolesti koje razvijaju ljudi sa blažom imunosupresijom, kao što je bakterijska upala pluća, osip kože, dermatitis i ostali problemi s kožom ne spadaju na listu indikatora bolesti zbog toga što HIV specijalisti još uvijek ne znaju koliko se često one pojavljuju kod HIV+ osoba kao ni vjerojatnost da je osoba sa nekim od ovih stanja HIV+.
Svake se godine u svijetu testira 25 miliona ljudi, no samo je 14% intravenskih korisnika droge testirano.
Prepreke u saznavanju HIV statusa još uvijek postoje i u obliku diskriminacije ljudi koji žive sa HIV-om i djeluju vrlo demotivirajuće, pogotovo na migrirajuće zajednice i u Istočnoj Europi. Isto tako, zaključeno je da i krivične tužbe kojima se progone ljudi za nepromišljeno širenje HIV-a također štete HIV prevenciji i potiču opiranje testiranju.
Loading ...
