
Dodirivanje, grljenje i drugi prijateljski fizički kontakti su posve bezopasni. Ne postoji rizik širenja infekcije zajedničkim životom u jednom kućanstvu.
Kako uobičajeni kontakti ne prenose HIV, nema razloga izbjegavati zaražene i oboljele od AIDS-a.
Posve su neprihvatljive mjere diskriminacije kao izolacija, gubitak posla, izbacivanje iz stana. Takve reakcije dovode to bezrazložnog straha, a taj strah se može suzbiti adekvatnom informacijom i još efikasnije vlastitim primjerom osobnog kontakta s oboljelima i zaraženima. Takvi kontakti su od životnog značenja za oboljele.
Osobe koje nose HIV i susreću ljudsku toplinu, razumijevanje i suosjećanje i koji osjećaju da nisu diskriminirani u kući i na poslu nemaju razloga povući se u anonimnost i izolaciju. Anonimnost i izolacija pak onemogućavaju promjenu spolnog ponašanja i na taj način se povećava rizik od širenja infekcije.
Međutim, glasovi o izolaciji zaraženih se stalno čuju.
Diskriminacijske mjere kao obvezatna testiranja, razna obilježavanja oboljelih i zaraženih ne doprinose prevenciji HIV-infekcije. Dapače suprotno, mogu utjecati na daljnje širenje epidemije.
Diskriminacijske mjere potiču sumnjičavost među zaraženima, sprječavaju širenje informacije među njima i stvaraju lažnu sigurnost o nepotrebnosti zaštite kod nezaraženih.