Osobe oboljele od kroničnih zaraznih bolesti u sustavu socijalne skrbi

Iako je HIV prisutan u Hrvatskoj već više od dvadeset godina, diskriminacija i stigmatizacija oboljelih osoba (pa i njihovih bližnjih) još su uvijek sveprisutne.

Danas se možda češće nego prije susrećemo s pozitivnim primjerima i reakcijama službenih osoba  (liječnika, stomatologa i drugog medicinskog osoblja, kao i drugih stručnjaka različitih profesija), ali su oni i dalje sporadični.

Ovdje želimo istaknuti problem prisutan od početka „HIV ere“ koji do danas, usprkos našem trudu, trudu svih stručnjaka koji se bave ovom problematikom, ali i ostalih, nije riješen. To je problem pronalaženja odgovarajućeg smještaja unutar socijalne skrbi osobi koja nije u stanju riješiti ga vlastitim resursima.

HUHIV se kroz višegodišnja nastojanja uspio „izboriti“ za stvaranje formalnih pretpostavki čime bi se osigurale potrebne opcije. Podsjećamo, do prije nekoliko godina postojala je zakonska barijera koja je onemogućavala rješavanje ove problematike. Naime, pravilnici kojima se propisuju potrebni uvjeti za smještaj osoba u domove socijalne skrbi propisivali su (i još uvijek) nepostojanje zarazne bolesti kao jednog od preduvjeta za realizaciju prijema. Naše zakonodavstvo (područje socijalne skrbi) tada je poznavalo samo termin „udomitelja koji skrbe o djeci oboljeloj od AIDS-a“, čime je i opcija „udomljenja“ odraslim osobama bila onemogućena. O tome smo obavijestili nadležno ministarstvo (2005. god.) i dali prijedloge kojima bi se ovaj veliki problem riješio (mijenjanje termina AIDS-a u HIV- bolest, omogućavanje udomljenja odraslih osoba te, kao motivacijski faktor, povećanje naknade udomiteljima koji skrbe o osobama oboljelima od ove bolesti). Naši prijedlozi su usvojeni te su u okviru Zakona o udomiteljstvu  (NN 79/07) prvi put stvorene potrebne pretpostavke.

Naše daljnje inicijative , uz pomoć senzibiliziranih suradnika, rezultirali su izdavanjem naputka Uprave za socijalnu skrb tadašnjeg Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi prema kojem se „korisniku ne može uskratiti prijem u dom socijalne skrbi, odnosno obiteljski dom ili udomiteljsku obitelj ukoliko je zaražen HIV-om ili ima drugu kroničnu zaraznu bolest“.

Time su stvorene zakonske mogućnosti za smještaj oboljelih osoba unutar sustava socijalne skrbi. Ali, u praksi se ništa nije promijenilo. Osoba koja boluje od HIV-a (ali i virusnog hepatitisa) danas je, ako nema vlastitih financijskih resursa i podršku obitelji, prepuštena sama sebi ili podršci Klinike za infektivne bolesti.

Broj oboljelih osoba sve je veći, a za očekivati je da će se ta tendencija nastaviti. Broj novozaraženih (i/ili novootkrivenih) te, zahvaljujući vrlo učinkovitoj terapiji, broj starih bit će sve veći.

Zato svima kojih se ovaj problem tiče postavljamo pitanje –  do kad ćete se nastaviti oglušivati na naše probleme?

HUHIV

 

 

HUHIV