Kako je bilo biti HIV pozitivan nekada i danas

Želja mi je da svojim iskustvom kao HIV oboljeli u prvom redu pomognem onima koji su se našli u istoj situaciji i da ako mogu istinom srušim neke tabue vezane za HIV. Testirao sam se 1994. iz razloga što sam pripadao rizičnoj populaciji. Kako se kod nas veoma mnogo pisalo o novoj bolesti kojoj nema lijeka od ’86. g., a posebice 90-ih. Iako sam smatrao kako je ona daleko od nas negdje na zapadu. Mislio sam kako se meni to ne može dogoditi ali zbog svojeg osjećaja sigurnosti, a isto tako da ne bi prenosio drugima, odlučio sam se za testiranje. Naravno da sam pri saznanju da sam HIV pozitivan bio u šoku, tim više što tada kod nas nije bilo lijekova niti garancije da se mogu liječiti. 1996 g. završio sam u bolnici s dijagnozom teškog meningitisa. Mojoj obitelji rečeno je da vjerojatno neću preživjeti i da mi ostaju dva dana života. Ali nekim čudom sam preživio. Obitelj je naravno bila u strahu jer se tada o HIV-u govorilo kao o kugi 20 stoljeća.. kako bolest nije dovoljno istražena i nije sigurno kako se prenosi ali u razgovoru sa doktorom Begovcem moja je obitelj shvatila da nikoga od njih ne ugrožavam. Naravno, ostali su uz mene i bili mi podrška kao i mnogobrojni prijatelji. Bilo je i onih koji su me godinama izbjegavali alu su ponovo počeli uspostavljati kontakte. Nikoga nisam osuđivao zbog takve reakcije jer mi je bilo kasno da su neznanje i neinformiranost utjecale na njihov stav. Kada sam se razbolio rečeno mi je da sigurno već 10 godina pozitivan što znači da je to sada već skoro 22 godine. Naravno da ne bi preživio da nisam počeo piti lijekove. Kako 1996. lijekovi nisu biti na listi hzzo-a odlučili smo osnovati udrugu da bi se izborili da se ti lijekovi stave na listu. Jedan sam od osnivača te udruge koja je uspjela izboriti pravo na besplatno liječenje. U ono vrijeme bilo je zaista teško, osim neznanja i neinformiranosti borili smo se s nizom problema. Od nevoljkog prihvaćanja liječnika opće prakse takvih pacijenata do ginekologa, zubara, bolničkih usluga i problema vezanih uz rad,otkaza, privatnih i pravnih problema.

Ali ono što vam želim ispričati je koliko se promijenio stav i odnos medicinskog osoblja od te 1997 godine. Sjećam se boravka u bolnici 1996. g i skoro svakog mjeseca gubitka jednog od pacijenata. Bilo je užasno gledati ljude s kojima se si se zajedno borio protiv te bolesti, kako jedan po jedan umiru. Nije bilo lijekova samo vjera u čudo. Tada je ta bolest izgledala kao sigurna smrt. Iz današnje perspektive, to je bolest kao i mnoge druge s kojom možete živjeti još desetljećim aako se na vrijeme otkrije i liječi. Ja sam primjer jer živim s time već skoro 22 godine a preživio sam i 12 godina od onog kriznog trenutka kada su me već otpisali. Smatram da oni koji koji sada otkriju da su HIV pozitivni bez obzira na šok koji su doživjeli trebaju znati da nisu otpisani,izgubljeni i da to nije kraj. Da liječenje koje imamo može obezbijediti duži i kvalitetniji život nego 90-ih godina. Nije laka spoznaja da smo zaraženi ali danas je to ipak manja neizvjesnost nego prije 10 godina. Kao što sam prije naveo ginekolozi nisu htjeli primiti trudnice, zubari svoje pacijente…bolnice su nas znale šikanirati iz jedne u drugu zbog operacije tako da su mnogi bili u dilemi priznati svoj status HIV oboljelog ili ne. Biti moralan i zaštititi druge ili zatajiti da bi dobili određenu liječničku pomoć. Jedino utočište ljubav i podršku imali smo na odjelu zarazne bolnice gdje je cijelo osoblje od doktora, sestara živjelo s nama našu patnju i strah. Danas je ipak druga stvar. Sjećam se kada me moja liječnica opće prakse nije htjela za pacijenta. Uz podršku i borbu moje obitleji, ipak je pristala. Iako je svaki susret s njom bio neugodan jer sam morao stajati ili sjediti barem 2 metra od nje do toga da je polila stolicu alkoholom iako se tada već znalo kako se HIV prenosi. Sada nemam nikakvih problema a ona se ponaša normalno. Nisam izgubio nadu a zahvaljujući drugim ljudima koji su bili dovoljno otvoreni da se educiraju i informiraju toj bolesti danas sam sretan i zadovoljan čovjek koje je svijestan da nažalost ima mnogo gorih bolesti koje ne ne mogu liječiti. Mi zapravo imamo budućnost i mogućnost kvalitetnog života uz pravovremeno liječenje.

Fenix