Obolio sam jednog proljeća. Kada se sada osvrnem iza sebe čini mi se sve kao san; ružan san. Odjednom sam iz mirnog, bezbrižnog života bačen u sam pakao. U početku, bespomoćan, suočen sa bolešću o kojoj do tada nisam znao gotovo ništa, osim šturih podataka iz novina. Trebao sam se boriti i to ni manje ni više već za život. U sličnoj situaciji našla se i moja liječnica opće prakse. Donijevši joj povijest bolesti na kojoj se isticala zastrašujuća dijagnoza izazvao sam nemir u njenom do tada mirnom radnom vijeku. Koliko sam se ja bojao njene reakcije, toliko se ona bojala mene.’,’ Tijekom dugih mjeseci mog bolovanja učili smo o bolesti zajedno. No unatoč tome što je ona liječnica, a ja običan bolesnik, brže sam shvatio što se događa u mom organizmu i što moram učiniti u kontaktu sa drugim osobama. Počeo sam živjeti sa svojom bolešću i truditi se da sa što manje problema vratim u okolinu i svoje radno okruženje. I tu počinju moji problemi. Odjednom sam se našao u apsurdnoj situaciji. Želio sam raditi, ali mi doktorica nije željela zatvoriti bolovanje. Unatoč nalazima koji su pokazali dobro zdravstveno stanje, unatoč razgovoru i uvjeravanju prof.dr.Begovca da se mogu vratiti na posao, njen odgovor je bio NE. šalje me na komisiju koja donosi odluku da sam sposoban za povratak na posao, no liječnica još uvijek traži nekoga ili nešto što će joj sa 100% sigurnošću reći da nisam opasan za okolinu. A tko to može i što se to danas može sa takvom sigurnošću garantirati? Osjećao sam se poput progonjene rijetke životinje, ali ne one koju bi trebalo zaštiti, već koje bi se svatko htio riješiti. Nakon uzastopnog uvjeravanja od strane prof.dr.Begovca, ali i ne mogavši više opravdati komisiji i kontroli zašto sam na bolovanju, došao je i taj dan kad je odgovor bio DA. Siguran sam da i danas, iako se rijetko viđamo, jer ja dobro reagiram na terapiju, nije 100% sigurna u ispravnost svoje odluke. Ne zamjeram joj. Znam da ona nije samo moja liječnica, već i stotine drugih i da je svojim odbijanjem da me vrati među kolege, štitila upravo njih. A tko je štitio mene? Zar ja nemam pravo na koliko-toliko normalan život? Ako sam napravio kobnu grešku, zar me i liječnica mora kažnjavati ? Nije li upravo ona ta koja bi me trebala savjetovati i učiti kako da se osjećam kao svaki drugi pripadnik društva? Preostaje mi jedino da se nadam kako su tokom svih ovih godina od kada se bolest pojavila i obični liječnici naučili lekciju humanosti.Objavljeno u biltenu I/II 2001
Loading ...
