Živjeti s hepatitisom C

Neodređen način prijenosa i činjenica kako je HCV najčešći uzročnik ciroze jetara i raka jetre u razvijenome svijetu često dovodi do osjećaja nesigurnosti i kod pacijenata i kod liječnika. Oboljeli od HCV-a, slično kao i osobe oboljele od HIV-a, često bolest doživljavaju kao fatalnu i stigmatizirajuću (Kraus, Schafer, Csef, Scheurlen i Faller, 2000).

Od ukupnog broja osoba s akutnim HCV-om, otprilike 75% osoba ne uspije se spontano riješiti virusa. Kada imunološki sustav ne uspije očistiti virus nastaje kronična upala jetre kao i oštećenja stanica jetre. Pacijenti s kroničnim HCV-om mogu doživjeti postepenu progresiju bolesti s pratećim tjelesnim simptomima te će se kod 15-20% pacijenata u jednom trenutku razviti ciroza jetre, zatajenje jetre ili rak jetre (Liang, Rehermann, Seeff i Hoofnagle, 2000, prema Stewart, Mikocka-Walus, Harley i Andrews, 2012).

Posljedice kroničnog HCV-a na tjelesno zdravlje predstavljaju značajan problem na globalnoj razini, ali ne treba zanemariti ni psihološki teret koji ta bolest predstavlja oboljelima (Stewart i sur., 2012). Psihijatrijski poremećaji, a osobito poremećaji raspoloženja, anksioznost i zloupotreba sredstava ovisnosti prisutni su u visokom postotku kod osoba s kroničnim HCV-om (Butt i sur., 2006, prema Stewart i sur., 2012).

Psihičko stanje pacijenata i terapija kroničnog HCV-a

Većina novih ali i postojećih slučajeva zaraze HCV-om povezana je sa zloupotrebom droga, a među ovisnicima o drogama visoka je prevalencija psihijatrijskih poremećaja. U idealnim uvjetima svi pacijenti zaraženi HCV-om trebali bi proći psihološku procjenu u kojoj bi se utvrdilo moguće prisustvo psihijatrijskih poremećaja i/ili zloupotreba sredstava ovisnosti. Ukoliko bi pacijent zloupotrebljavao droge i/ili imao psihijatrijski poremećaj trebao bi ući u prikladan psihološki tretman prije započinjanja antivirusne terapije (Loftis, Matthews i Hauser, 2006).

Nestabilno psihičko stanje pacijenata kontraindikacija je za interferonsku terapiju zbog neuropsihijatrijskih nuspojava. Antivirusna terapija može pojačati simptome od ranije prisutnih psihičkih poremećaja, smanjujući suradnju i sveukupno funkcioniranje pacijenata  (Diepernik, Willenbring i Samuel, 2000; Loftis i sur., 2006).

Međutim, neki autori smatraju kako mnogi pacijenti sa psihijatrijskim poremećajima kao i ovisnici mogu biti tretirani na siguran i učinkovit način uz međusobnu suradnju liječnika i stručnjaka za mentalno zdravlje  (Loftis i sur., 2006).

Pacijenti s psihijatrijskim poremećajima u povećanom su riziku od prekida terapije, odnosno, veća je vjerojatnost da se neće izliječiti od HCV-a. Olakšavanje psihološkog tereta pacijenata s kroničnim HCV-om može povećati vjerojatnost pozitivnog ishoda antivirusnog tretmana i poboljšati kvalitetu života pacijenata (Stewart i sur., 2012).

Nuspojave terapije kroničnog HCV-a

Postojeći antivirusni tretmani za kronični HCV mogu izazvati depresiju kod 44% pacijenata tijekom tretmana (Loftis i sur., 2006).

Pregledom radova vezanih uz rizik od samoubojstva kao psihijatrijsku nuspojavu liječenja interferonskom terapijom, Sockalingam, Links i Abbey (2010) otkrili su kako su prvih 12 tjedana interferonske terapije najrizičniji period, a pojava suicidalnih ideacija može biti povezana s neuropsihijatrijskim abnormalnostima. Pred-tretman s antidepresivima može smanjiti rizik od depresije i indirektno smanjiti rizik od samoubojstva kod visoko rizičnih skupina.

Kvaliteta života oboljelih od kroničnog HCV-a

Većina istraživanja kvalitete života kod kroničnih HCV pacijenata usmjerava se na one pacijente koji se nalaze na terapiji, ali kvaliteta života pacijenata s kroničnim HCV-om značajno je smanjena čak i kad nisu na terapiji i kad nemaju cirozu jetara (Bonkovsky i Wooley, 1999, prema Kraus i sur., 2000). Koncept kvalitete života, načini suočavanja i nošenja s bolešću i emocionalno stanje pacijenata igraju važnu ulogu kod pacijenata s kroničnim bolestima (Kraus i sur., 2000).

Utvrđivanje psihosocijalnih faktora može imati pozitivan učinak na ishod pacijenata sa HCV-om. Pacijenti mogu povećati suradljivost sa liječnicima tijekom liječenja i izbjegavati rizična ponašanja (primjerice intravenozno uzimanje droga i zlouporabu alkohola) (Kraus i sur., 2000).

Jedno od istraživanja pokazalo je kako su pacijenti u posljednjoj fazi ciroze jetre i dijagnosticiranom depresijom izvještavali o nižoj kvaliteti života i lošijim strategijama suočavanja s bolešću u odnosu na pacijente koji nisu imali depresiju. Za depresivne pacijente bilo je vjerojatnije da će umrijeti tijekom čekanja transplantacije (Singh, Gayowski i Wagener, 1997, prema Kraus i sur., 2000).

Istraživanje Krausa i suradnika (2000) pokazalo je kako je 22,4% od 113 pacijenata s HCV-om imalo depresiju, a 15,2% ih je bilo anksiozno prije tretmana nevezano uz način zaraze i stupanj oštećenja jetre.

Socijalna podrška osoba s kroničnim HCV-om

Pristup podršci osobama s kroničnim HCV-om može biti kritična za tijek njihove bolesti kao i uspjeh antivirusne terapije. Istraživanja su pokazala povezanost niske socijalne podrške i psiholoških poteškoća, fizičkih simptoma, depresije i tretmana terapijom inducirane depresije (Blasiole, Shinkunas, LaBrecque, Arnold i Zickmund, 2006).

Strah od otkrivanja bolesti osobama u okolini i osjećaj stigmatizacije može spriječiti mnoge pacijente u traženju i primanju socijalne podrške (Blasiole i sur., 2006).

Blasiole i suradnici (2006) proveli su istraživanje na pacijentima s kroničnim HCV-om. Istraživači su utvrdili kako je 45% sudionika zbog svoje bolesti izgubilo barem jedan odnos, deterioracija socijalne mreže djelovala je na odnose seksualne prirode kod 17% sudionika i na pogoršanje odnosa s članovima obitelji kod 16% sudionika. 12% sudionika izgubilo je barem jednog prijatelja, 8% sudionika navelo je višestruke gubitke koji su doveli do socijalne izolacije, a 7%  sudionika se samo povuklo od obitelji i prijatelja.

Sudionici istraživanja Blasiolea i suradnika (2006)  naveli su tri glavna razloga zašto se smanjila socijalna podrška vezano uz HCV: zbog straha da ne zaraze druge (25% sudionika), a osobito seksualne partnere i članove obitelji. Drugi razlog je općenita ne informiranosti okoline o bolesti što dovodi do diskriminacije. Treći razlog je stres uzrokovan bolešću, odnosno, problemi u socijalnoj okolini koje su sudionici pripisali bolesti, kao na primjer: nepredvidljivost tijeka bolesti zbog čega se obitelj i prijatelji brinu za pacijenta, briga sudionika o tome što će biti s njihovom obitelji ako se ozbiljno razbole ili umru, slabost zbog bolesti koja pacijenta ograničava u provođenju kvalitetnog vremena s obitelji i prijateljima te financijski problemi vezani uz gubitak posla i/ili troškove terapije.

Zdravstveni djelatnici koji dolaze u kontakt sa pacijentima s kroničnim HCV-om mogli bi biti ključni za usmjeravanje pacijenata sa psihološkim poteškoćama na formalne oblike podrške. Međutim, kako bi dobili potrebnu podršku ili kako bi bili usmjereni na formalne oblike podrške pacijenti se moraju požaliti na probleme zdravstvenim djelatnicima s kojima dolaze u kontakt (Stewart i sur., 2012).

Smanjenje psihosocijalnog učinka kroničnog HCV-a uključuje informiranje pacijenata, zdravstvenih djelatnika i okoline o HCV-u. Na taj način bi se mogla smanjiti stigmatizacija, ukloniti prepreke zbog kojih oboljeli od kroničnog HCV-a ne traže pomoć i unaprijediti odnos zdravstvenih djelatnika i pacijenata (Stewart i sur., 2012).

 

Marija Kavić, mag.psih.

 
Brošura: Kako živjeti s hepatitisom C
Brošura: Kako živjeti s hepatitisom B
Brošura: Hepatitis C
Brošura: O hepatitisima

Literatura:

Blasiole, A.A., Shinkunas, L., LaBresque, D.R., Arnold, R.M. i Zickmund, S.L. (2006). Mental and physical symptoms associated with lower social support for patients with hepatitis C. World Journal of Gastroenterology. 12:29, 4665-4672.

Diepernik, E., Willenbring, M. i Ho, S.B. (2000). Neuropsychiatric Symptoms Associated With Hepatitis C and Interferon Alpha: A Review. Am J Psychiatry. 157:6.

Kraus, M.R., Schafer, A., Csef, H., Scheurlen, M. i Faller, H. (2000). Emotional State, Coping Styles, and Somatic Variables in Patients With Chronic Hepatitis C. Psychosomatics. 41:5.

Loftis, J.M., Matthews, A.M. i Hauser, P. (2006). Psychiatric and substance use disorders in individuals with hepatitis C: epidemiology and management. Drugs. 66:2, 155-174.

Sockalingam, S., Links, P.S. i Abbey, S.E. (2010). Suicide risk in hepatitis C and during nterferon-alpha therapy: a rewiew and clinical update. Journal of Viral Hepatitis. 18:3, 153-160.

Stewart, B.J., Mikocka-Walus, A.A., Harley, H. i Andrews, J.M. (2012). Help-seeking and coping with the psychosocial burden of chronic hepatitis C: A qualitative study of patient, hepatologist, and counsellor perspectives. International Journal of Nursing Studies. 49:560-569.

CheckPoint Zagreb

HUHIV