Mali, veliki, nepremostivi problemi HIV pacijenata

Mali, veliki, nepremostivi problemi HIV pacijenata

Već oko petnaest godina HIV infekcija prisutna je kod nas, registrirana i službeno se vrši testiranje na tu bolest. Postoji odjel gdje se liječe takvi pacijenti, postoje liječnički timovi koji se njome bave, a ipak i dalje neki zdravstveni radnici uporno odbijaju kontakt sa takvim pacijentima, a kamoli da im pravodobno pruže liječničku pomoć i skrb, ponašajući se kao da ne znaju da se ta bolest ne prenosi socijalnim kontaktom ili zrakom.’,’ Već i malo upućen čovjek dobro poznaje putove prijenosa zaraze, a svaki liječnik bi sa time morao biti i te kako dobro upoznat. Pa otkud onda problemi? Ovdje ću spomenuti samo par osnovnih i najčešcih primjera problema sa kojima se ja i drugi oboljeli od HIV-a susrećemo. HIV pacijenti jednostavno ne mogu vjerovati da u Hrvatskoj ne postoji stomatolog/ stomatolozi koji bi preuzeli brigu o takvim pacijentima i pružili im pomoć kod neizdržive zubobolje. Nije moguće da se ne može organizirati da jedan stomatolog jedanput tjedno po dva-tri sata pred kraj radnog vremena ili jedan dan u tjednu prima samo HIV pacijente. Vjerujemo i želimo vjerovati da je problem samo u dobroj volji  i nesebičnoj pomoći. Ako postoje HIV pacijenti koji iz moralnih razloga ne žele prešutjeti svoju bolest zar ih treba “nagraditi” odbijanjem da im se pruži stomatološka pomoć, ili ih prešutno poslati drugom zubaru, pa neka se snađu sami.I to sve unatoč tome što i zubar i pacijent znaju da je u interesu svih ostalih pacijenata da se stomatolog mora ponašati i raditi tako kao da je svaki pacijent  “rizičan”, između ostalog i radi mogućnosti drugih infekcija (npr. hepatitisa B). No da su samo stomatolozi problem bilo bi lako, ali što reći kad mlad dečko strada u prometnoj nesreći,a kirurg ga ne želi operirati. Sam se izjasnio kao HIV inficiran. Već je hendikepiran time što je HIV pozitivan, zar ga treba učiniti invalidom zato jer mu liječnik operacijom ne želi ugraditi šipke koje bi mu omogućile normalnu rehabilitaciju. Postavlja se pitanje koliko je operacija izvršeno, a da kirurzi nisu uopce znali da je pacijent bio pozitivan. Zar se u današnje vrijeme ne prilazi svakoj operaciji kao jednako rizicnoj s obzirom na HIV i druge infekcije? Ako se ovako neprimjereno ponašaju zdravstveni djelatnici, ciji je poziv da pomažu bolesnim ljudima, kako onda očekivati od drugih društvenih djelatnika da promjene svoje ponašanje. Kako na primjer uvjeriti tetu u vrtiću da dijete HIV pozitivne majke može biti potpuno zdravo i da nema nikakve prepreke ni razloga da ne ide u vrtić sa drugom djecom. Bilo je slučajeva kada stotine potvrda o zdravlju djeteta nisu djelovale jer je bila prisutna predrasuda jača od činjenica svakog zdravstvenog pregleda. Kako da HIV pacijenti riješe potrebu za fizioterapeutom ili neku sličnu potrebu, kad ne mogu riješiti elementarnu zdravstvenu skrb i nailaze na prepreke i nerazumijevanje kao da se HIV pojavio jučer, kao da je to bolest o kojoj se ništa ne zna, bolest obavijena velom tajne. A tomu nije tako. Danas svaki prosječno informiran čovjek zna ponešto o HIV-u, a od zdravstvenih djelatnika možemo sa opravdanjem očekivati da znaju mnogo. Ono što je uistinu potrebno  samo je malo nesebične pomoći i zdravog razuma za taj problem. Moram ipak na kraju spomenuti one, za današnje vrijeme izuzetne i rijetke liječnike, koji unatoč svim teškoćama pružaju liječnicku skrb i na njoj smo im svi mi HIV pacijenti beskrajno zahvalni.

Komentirajte članak

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *