Krenuti od sebe i svojih postupaka

Krenuti od sebe i svojih postupaka

Ovo je moja priča. Već tri mjeseca sam HIV pozitivan. Od dana kada sam saznao, pa sve do danas, moj stav je ostao pozitivan prema životu i svemu što on donosi. Zahvaljujući ljudima koji su bili uz mene ja sam shvatio da sam zapravo sretan čovjek. U svoj sili informacija koja se gomilala u meni i strci nekako sam uspio sačuvati zdrav razum i obratiti se ljudima za pomoć. Istim onima koji su već ovo prošli i koji mi mogu pomoći da shvatim što se zapravo dogodilo. Priča počinje od same klinike. Ljudi su me gore dočekali raširenih ruku i pomogli mi. Strpljivo su slušali moja pitanja i odgovarali, razgovarali samnom i činili sve da vidim kako su oni tamo zbog mene. Nevjerovatno ali istinito stoji informacija da sam u potpunim strancima, ljudima koji su mi bili potpuna enigma i nešto novo u životu, pronašao oslonac. Hvala. Odmah kad sam saznao rekao sam i čovjeku za kojeg sam mislio da mi je najbolji prijatelj. Osobi za koju sam mislio da će stati uz mene. Nisam pogriješio. Ta pružena ruka, zagrljaj i riječi «tu sam» je ono po čemu ću pamtiti 02.04.2008. Toga dana nije bilo strahovanja za sutra i besane noći. Taj dan sam osjetio što to znači biti prijatelj,biti oslonac onda kada krene nizbrdo… V. hvala ti!

Kako su mi sati i dani prolazili shvatio sam da se ništa strašno nije desilo. Moj život je i danas konstanta u svim obvezama i aktivnostima koje imam. Ključni trenutak se desio kad sam shvatio da sam si sam kriv i da natrag nemogu. Jer, istina je ta da nisam pazio. Užitak mi je bio prije svega a znao sam da mogu pokupiti nešto od svih tih boleština koje haraju. Na koga bi ja onda trebao svaliti svu krivnju i bijes? Na partnera? Ako okrivim sve oko sebe i cijeli svijet da li bi to bilo fer? Definitivno treba početi od sebe i odluka koje donosimo. Iluzija je nešto što kad tad nestane a realnost je uvijek tu negdje. Vrijedi li se u iluziji sakriti sam od sebe i bježati od problema? Pitanje je imamo li snage riješavati probleme redom kako dolaze a pritom krenuti od sebe i svojih postupaka? Ja sam krenuo od sebe. Danas znam da zatražiti pomoć pa makar i onu psihološku nije sramota. Ja nemam koga kriviti i krivim sam sebe ali i dalje živim. Potpora koju imam i koju sam spreman dati je neprocjenjiva. Što me u budućnosti čeka neznam ali znam da je to samo život i da ima gorih stvari koje su mi se mogle desiti. Razgovarao sam sa nekim HIV pozitivnim ljudima i vidio da neki i danas negiraju cijelu stvar i krive sve oko sebe. Prepustili su se sudbini i čekaju što će im donjeti sutra misleći da je HIV najgore što im se moglo dogoditi i da lošije od ovoga nemože. S druge pak strane, postoje oni koji se sa virusom nose bez problema. Druže se, rade, izmjenjuju mišljenja, savjetuju se i imaju osmjeh na licu. Žive normalno i dobro noseći u sebi jedan neophodan mir da bi opstali. Ti su ljudi prihvatili ono što im se ponudilo a to je normalan život uz redovito uzimanje lijekova i kontrole. Oni su danas sretni i optimistični ljudi. Veseli i nasmijani. Nedavno sam prisustvovao grupi podrške za HIV oboljele na kojoj sam ostao zapanjen koliko neki pozitivno razmišljaju. Među ostalim i to mi je dalo dodatni impuls. Svatko nađe u nekome ili nečemu potporu a ja sam našao u svim tim dragim ljudima spremnima pomoći na iskren i fer način. Potporu sam našao i u udruzi HUHIV, čiji sam član, koja je prema meni zauzela prijateljski stav i na taj način stala uz mene. Hvala i tebi i ako kaj treba rado pomognem u okvirima svojih mogućnosti. Reciprocitet. To je ono bez čega odnosi, međuljudski prije svega, ne funkcioniraju. Shvatio sam da je bit svega biti sretan i raditi i živjeti ono što te veseli. Ono nešto što u tebi potakne osmjeh i osjećaj sreće a tad su i svi problemi koje imaš manji i ne čine se tako strašnima. Živjeti dane a ne brojati ih…to je ključ svega! Živjeti život a ne gledati kako prolazi u sivilu i depresiji. A što je život na kraju? On je i sreća i tuga, i zdravlje i bolest i imati i ne imati. Voljeti i biti voljen…biti ostavljen i sam. Sad ga i obožavaš i mrziš. On je uspon i pad. Jedan jedini kojeg imaš. Zašto ga onda napraviti tužnim i žaliti se?
Odustati od sebe bi značilo predati se i pokleknuti pred izazovima koje nam život nosi. Mnogi si nisu pružili šansu i sad im je žao. Od početka su bolest podcjenili a sebe precijenili. Iskreno se nadam da ću zadržati osmjeh na licu i ostati na pravom putu. Primjera koje mogu slijediti hvala Bogu ima.

Sundancezg

Komentirajte članak

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *